Čovjek je uvijek spoj dvaju svjetova: svjesnog i nesvjesnog.
U nama živi dio koji vidi, razumije i bira ali i dio koji reagira automatski, ponavlja stare obrasce i djeluje iz sjene. Ta dva sloja nikada nisu odvojena; oni se isprepliću u svakom našem koraku, u svakoj misli, u svakom odnosu.
Ipak, ono što nas čini ljudima nije savršenstvo, nego mogućnost rasta.
Svjesnost se može širiti.
Nesvjesni obrasci mogu se prepoznati.
Reakcije mogu postati izbori.
Naše greške najčešće izviru iz nesvjesnih dijelova iz onih starih mehanizama koji se aktiviraju prije nego što ih stignemo vidjeti.
A naše vrline, naši najljepši trenuci, rađaju se onda kada djelujemo svjesno, prisutno i budno.
Kada nismo u bijegu od sebe, nego u kontaktu sa sobom.
Zato je važno s kim smo.
Ljudi nisu neutralni.
Njihova prisutnost nas oblikuje jednako snažno kao i naše misli.
Kada smo u blizini nekoga tko je posvijestio dobar dio sebe tko je mirniji, prisutniji, manje reaktivan tada se i naša svijest podiže.
Njihova jasnoća postaje prostor u kojem se i mi možemo vidjeti jasnije.
Njihova prisutnost regulira našu.
Njihova svjesnost budi našu.
S druge strane, kada smo okruženi ljudima koji žive iz nesvjesnih obrazaca, to se ne zadržava samo na njima.
Njihova napetost prelazi na nas.
Njihove reakcije bude naše stare rane.
Njihova nesvjesnost povlači našu svijest prema dolje.
Mi se stalno “podešavamo” jedni na druge i zato je važno birati odnose koji nas podržavaju, a ne odnose koji nas vraćaju u stare obrasce.
Na kraju, svjesnost nije samo unutarnji rad.
To je i odabir okruženja.
Odabir ljudi.
Odabir prostora u kojem naša svijest može rasti, a ne se gasiti.
Jer čovjek se mijenja, ali nikada sam.
Uvijek u odnosu.
Uvijek u polju koje dijeli s drugima.
Primjedbe
Objavi komentar