Oda nevezanosti

 Oda nevezanosti

Kad bi mi Bog ponudio znanje,

blistavu riznicu istina i snova,

odgovor bi bio tišina,

jer što vrijedi zlato kad duša je nova?

Ponudio bi mi mir – beskonačan, dubok,

ali srce koje poznaje tišinu

ne traži utočište u zvucima vječnosti,

jer već plovi na valovima svoje smirenosti.

Dao bi mi ljubav, čistu i bez kraja,

ali ljubav koja ne pripada, već samo jest,

ne treba oblik, ime ni granice,

jer njezina snaga već širi moj svijet.

Vidio sam rijeke kako se vraćaju moru,

a more ih ne zove, niti ih traži.

Takva je duša nevezana,

mirna u sebi, bez potrebe da se snaži.

Dao bi mi mudrost svih svjetova,

ali što je mudrost za onog tko zna

da je tišina dublja od riječi,

a prisutnost veća od svakog "zašto" i "kako"?

Kad plamen izgori, ostaje pepeo siv,

ali što će pepeo ognju kad nema želje da gori?

Tako i ja, u praznini života,

nalazim slobodu – tiha, bez buke i zori.

Ponudio bi mi pobjedu nad svakom sumnjom,

ali tko hoda stazom nevezanosti,

ne traži odgovore ni sigurnost,

već samo korak koji donosi spokoj bez obaveze.

Kroz šumu prolazim, ne dirajući grane,

kroz život hodam, bez žeđi i tame.

I kad mi život ponudi rajska vrata,

reći ću "hvala" i proći dalje.