Postoji jedna tiha pojava koju rijetko primjećujemo, a svakodnevno je prisutna.
U načinu na koji djeci nudimo umjetnost, predstave, pa i samu priču o životu, u pozadini se šulja poruka: da su sreća, radost, ljubav i jednostavna dobrota nešto što pripada niskom stupnju razvoja – nešto dječje, nešto što odrasli s ozbiljnim razumijevanjem svijeta prerastu.
Dok se predstave s temama radosti i pozitivnih vrijednosti nude najmlađima, u isto vrijeme, u drugom kutu društva, ozbiljnost, težina, ironija i patnja proglašavaju se znakovima dubine, inteligencije i "pravog" života.
Kao da bi dobar, sretan, svjestan čovjek mogao biti samo naivan, a istinski mudar mora biti opterećen i sumnjičav.
Ne kaže se to izravno. Ali način na koji se teme radosti, jednostavnosti i ljubavi vežu uz dječju dob – i od nje polako odvlače – oblikuje podsvjesnu matricu:
pozitivno je površno,
svjetlo je plitko,
radost je glupa.
Takva poruka stvara svijet u kojem odrasli sumnjaju u vlastito pravo na sreću.
Svijet u kojem iskrena ljubaznost traži opravdanje.
Svijet u kojem se dubina dokazuje težinom, a ne jasnoćom.
Kada nešto jasno vidimo, počinje se mijenjati iznutra.
Primjedbe
Objavi komentar