Nema puta okolo, već jedino kroz to

Nema puta okolo, već jedino kroz to

Kad nas nešto pogodi — kada nas netko povrijedi riječju, pogledom, odbijanjem — često nije povrijeđeno naše srce, već naš ego. Ta krhka slika o sebi koju gradimo svakim danom: kako nas drugi vide, koliko vrijedimo, koliko smo voljeni, prihvaćeni.

A kad je ego povrijeđen, javlja se unutarnji nemir. I um odmah traži izlaz. Distrakciju.

Nešto drugo što će prekriti to stanje: listanje po telefonu, potreba da budemo u pravu, dokazivanje, tješenje, čak i duhovne prakse koje zapravo ne služe prihvaćanju, već prikrivenoj kontroli.

U tom pokušaju da si pomognemo, često ulazimo u suptilnu manipulaciju — želimo neugodu "transformirati", promijeniti je u nešto prihvatljivije. Uljepšavamo svoje unutarnje stanje, pravimo se da ga razumijemo, da smo iznad njega. Ali i to je samo još jedna maska — i još jedan oblik bijega.

Rijetko ostanemo tu, bez strategije. Samo prisutni. Bez kalkulacije. Bez želje da nešto dodamo, oduzmemo, poboljšamo.

I tada, kada uistinu nemamo intenciju da išta mijenjamo, kada ostanemo goli pred sobom, događa se tišina. Nastane prazan prostor. A iz tog prostora, gotovo neprimjetno, neugoda gubi snagu. Iritacija se razvezuje. Ne zato što smo to htjeli, nego jer više nismo ometali njezino povlačenje.

Nema puta okolo, već jedino kroz to.