Na ovom svijetu, dok odrastamo, tijelo je mladoliko, snažno, pokretno — poput zvona koje može zazvoniti u svaki kutak života. U tim godinama čini se kao da je sve moguće. No s vremenom, tijelo neizbježno stari, troši se, slabi.
I dok forma blijedi, ako smo pažljivi, možemo primijetiti da se nešto drugo u nama počinje bistriti — svijest.
Pročišćuje se. Smiruje. Dublje vidi. To pročišćenje ne oglašava se riječima. Trebalo bi ga biti moguće vidjeti u sjaju očiju, u prisutnosti, u tišini oko nas, u načinu na koji slušamo, gledamo, bivamo.
Svaka inkarnacija, u tom svjetlu, jedan je ciklus pranja. Jedan život — jedan pokušaj da se spere ono što više ne pripada. Jer na kraju, ništa materijalno ne nosimo sa sobom. Sve što ostaje su impresije — unutarnji zapisi onoga čemu smo pridavali značaj.
Zato, malo po malo, korak po korak, učimo se oslobađati. Otpustiti obrasce, atavizme, sve ono za što vjerujemo da nam daje sreću. To ne znači da se moramo povući iz svijeta ili zatomiti radost. Svijet je tu da se doživi.
Ali svaki put kad se pojavi želja, možemo je prepoznati, ponuditi, i u tom činu biti slobodni — nevezani, neuvjetovani.
Prava sloboda ne dolazi iz ostvarenja želje, već iz toga da želja više ne upravlja tobom.
A kad tijelo oslabi, i kada stvari više ne idu kako smo planirali, ostaje ono što nas je oduvijek činilo živima — prisutna, probuđena svijest.
To je jedino što sa sobom nosimo dalje.
Primjedbe
Objavi komentar