Upravo mi je palo na pamet da gotovo sve sve što radimo u životu – radimo s nadom da ćemo jednom moći biti mirni, sretni, zadovoljni. Kao da trenutak mira ili ispunjenja treba zaslužiti. Radimo sve da bi imali, da bi jednom mogli „biti“. Ali što ako je redoslijed potpuno pogrešan?
U dubini svega, ne tragamo za stvarima ili ljudima nego za stanjem. Za stanjem ispunjenosti, zadovoljstva, mira. Vjerujemo da će nam ga donijeti objekti naših osjetila – ostvarenje, posjedovanje, iskustvo. I zato se cijeli život vrtimo oko pokušaja da dohvatimo vanjski oblik koji će nas, mislimo, dovesti do unutarnje punine, iako znamo da nas to uvijek ostavlja praznih ruku i dalje idemo za time.
Ne tražimo stvari, nego stanje. A to stanje nije u stvarima, već se otkriva kad misao stane, kad želja utihne — kad se prestanemo truditi da ga dosegnemo.
Ono što zovemo srećom nikada nije u objektu. Stanje je već ovdje. Cijelo vrijeme. No da bismo ga osjetili, moramo maknuti ono što ga zaklanja — potrebu, težnju, misao da nešto nedostaje. Kada to padne, kada se više ne trudimo dosegnuti mir, mir se dogodi sam. Otkriva se u prostoru između dvije misli. U tom prostoru više ništa ne tražimo. I više ništa ne nedostaje.
Ipak, postoji i još jedan tihi saboter: otpor. Na suptilnoj razini, opiremo se iskustvima nelagode, straha, tuge. A upravo su ta stanja često vrata prema slobodi. Kad bježimo od njih, zapravo bježimo od sadašnjeg trenutka. A u bijegu nema sreće – samo nastavak potrage.
Mir nije nešto što se gradi. To je ono što ostane kada prestanemo graditi.
Primjedbe
Objavi komentar