Naučiti se kretati u beskonačnom znači prestati se zaplitati u ono što je konačno – u osobine, ponašanja, reakcije, usporedbe. Ono što traje samo trenutak, ne zaslužuje da bude središte pažnje. Um to ne razumije. Njegova priroda je da traga, klasificira, procjenjuje. Želi razliku, kontrast, informaciju. Hrani se analizom. Proučavanje drugih postaje mu izgovor za nevidljivu potragu za samopotvrdom.
Ali beskonačno se ne dokazuje. Ne mjeri, ne upoređuje, ne vrednuje. Samo jest.
Kada prestanemo sudjelovati u svakom podražaju koji um predloži, započinje tišina. To nije ravnodušnost. To je jasnoća. Razlikovanje bez vezivanja. Promatranje bez upadanja. Mogućnost da se vidi bez potrebe da se nešto postane.
Um traži interakciju jer se boji nestanka. Boji se praznine. Zato stalno nešto inicira, komentira, ocjenjuje. Ali svaka nova misao koju baci pred nas, još je jedan val u površinskom sloju stvarnosti. Naučiti se kretati u beskonačnom znači prestati slijediti svaki val – i uroniti dublje, u tišinu koja ne traži razlog da postoji.
Postoji kvaliteta u promatranju koja ne dodaje ništa. Koja ništa ne oduzima. Samo dopušta stvarima da budu – bez da ih tumači, bez da ih popravlja, bez da ih veže za sebe.
To je početak beskonačnog kretanja: kad prestanemo tražiti da svijet bude po našoj mjeri i kad zaboravimo tko je što rekao, kako je netko reagirao, što bi moglo biti, a što je bilo.
U trenutku kada um ostane bez hrane, počinje svjetlost koja ne dolazi iz misli.
---
Metoda I
Tamo gdje stanuje bezdan, živi nešto što ne zna da postoji.
Zove se Tako. Ili Nije. Ili Možda.
Nekad šuti kao kamen, nekad pjeva kao vjetar koji ne zna put natrag.
Tako je jednom hodalo cestom koja nije imala početak.
Cesta nije znala da je cesta.
Samo je bila.
Na toj cesti, ljudi su nosili svoje riječi kao da će ih netko izmjeriti.
Ali tamo se riječi rastope kad ih pogledaš.
Tamo pogledi ne traže ništa.
Tamo svaka sjena zna da je svjetlo koje se igra.
Jedno dijete, koje nikad nije bilo malo, zaustavilo se pokraj kamena.
Reklo mu je: "Znam da nisi kamen."
I kamen je nestao.
Zatim je sjelo.
Ne jer je bilo umorno, nego jer nije imalo kamo ići.
Kad nemaš kamo ići, počneš gledati.
A kad gledaš dovoljno dugo, sve prestane biti nešto.
I sve postane ništa.
I ništa je bilo točno ono što je tražilo.
Ljudi su dolazili s pitanjima u džepovima.
Ali džepovi su se okrenuli prema unutra.
Tamo se više ništa nije moglo spremiti.
Ništa nije bilo više potrebno.
Tako je otišlo.
I nije prestalo biti tu.
Primjedbe
Objavi komentar