Pronalaženje vlastite identifikacije
Postoji jednostavna, ali moćna tehnika samopreispitivanja – postavljanje pitanja: "Tko sam ja?".
To pitanje nije poziv na intelektualni odgovor, nego ulaz prema unutra.
Na početku se gotovo uvijek javljaju najpovršnije identifikacije:
“Ja sam ovo tijelo.”
Ono što vidimo u odrazu ogledala – mislim da sam to ja.
Zatim dolazi ime: “Ja sam svoje ime.”
Iza imena se redaju priče, uvjerenja i opisi: “Ja sam osobine.”, “Ja sam uloge…”.
Ako zastanemo i pogledamo dublje, počinjemo uočavati sve što taj “moje ime” nosi u sebi – sjećanja, navike, emocionalne obrasce.
Iza toga postoji još jedna, dublja razina – osnovno gledište iz kojeg trenutno nastupamo.
To gledište oblikuju naša uvjerenja, iskustva i memorija.
Ono procjenjuje, reagira, djeluje – i često ga nesvjesno uzimamo kao sebe.
Kada ga prepoznamo, možemo napraviti korak unatrag.
Vidjeti da je i to samo još jedna uloga.
A uloge nisu ono što uistinu jesmo.
Ova praksa vodi dalje od uloga – u prazan prostor koji se nalazi iza svih predstava i predstavljanje.
To je prostor tišine.
U njemu možemo osluškivati zvuk tišine – onaj međuprostor u kojem prestajemo biti ograničeni definicijama i počinjemo doticati ono što je uvijek bilo prisutno.
Primjedbe
Objavi komentar