Često ne primjećujemo da naš um radi u „pozadini“ poput starog programa.
Jedan je program stalna briga – što će biti, što ako ne uspije, kako ću izdržati…
Drugi je program stalno žaljenje – zašto se meni to događa, svijet je protiv mene, moglo je biti drugačije…
Oba programa imaju isti učinak: stvaraju napetost, tjeskobu i osjećaj težine. I što je najvažnije – oduzimaju nam lakoću postojanja. Onog trena kada se izgubimo u brizi ili žaljenju, gubi se i osjećaj svrhe, slobode i prirodnog zadovoljstva.
Bol ima svoj kraj – jer možemo razumjeti njezin uzrok i iscijeliti je.
Ali briga nema kraj – jer nije vezana uz stvarnost, nego uz beskonačne projekcije uma.
Prvi korak je prepoznati da um to radi. Već tada vraćamo dio slobode.
A iz tog prostora možemo izabrati: ne brinuti, ne žaliti – nego živjeti iz lakoće i entuzijazma koji su prirodno stanje duha.
Primjedbe
Objavi komentar