Ono što se u svakodnevnom govoru često naziva „zahvalnošću” ne mora nužno imati kognitivni sadržaj. U određenim stanjima svijesti zahvalnost se ne pojavljuje kao misao, sjećanje ili emocionalna reakcija na vanjski događaj, nego kao somatsko stanje.
U tom stanju primjećuju se specifične tjelesne promjene: osjećaj topline, blagi trnci koji se mogu širiti duž kralježnice, povećana protočnost daha i subjektivni doživljaj povećane energije bez uzbuđenja. Percepcija se širi, ali ostaje stabilna. Nema gubitka orijentacije niti euforične preplavljenosti.
Iz perspektive neurofiziologije, ovakvo stanje može se razumjeti kao prijelaz iz stanja kronične kontrole u stanje regulirane prisutnosti. Aktivnost simpatičkog živčanog sustava se smanjuje, dok parasimpatička regulacija postaje dominantnija, osobito kroz vagalni tonus. Tijelo izlazi iz obrasca stalne pripravnosti i ulazi u stanje sigurnosti.
Važno je naglasiti da ovo stanje nije rezultat prisjećanja na pozitivne životne okolnosti, niti mentalnog uvjeravanja. Ono se ne postiže analizom, nego prestankom mikroupravljanja unutarnjim iskustvom. Kada prestane potreba da se misli kontroliraju, a tijelo stalno nadzire, pojavljuje se spontana koherencija.
Za razliku od euforije, koja uključuje pojačanu aktivaciju i često vodi iscrpljenju, somatsko stanje zahvalnosti ne traži produženje. Ono se pojavljuje, traje koliko traje i povlači se bez posljedica. Nakon njega ostaje osjećaj jasnoće i stabilnosti, a ne pad.
U praksi, ulazak u ovo stanje ne zahtijeva stvaranje novog iskustva, nego uklanjanje prepreka postojećem. Fokus se ne stavlja na „ulazak”, nego na popuštanje napetosti, smanjenje unutarnje kontrole i dopuštanje tjelesnoj regulaciji da se sama reorganizira.
Iz tog razloga, možda je preciznije govoriti o ovom fenomenu ne kao o zahvalnosti ili milosti, nego kao o somatskoj reorganizaciji svijesti. Zahvalnost je tada samo ime koje se naknadno daje stanju koje je već nastalo na razini tijela.
Primjedbe
Objavi komentar