Postoji izreka koja mi je u ovom trenutku posebno važna: devote can never fall.
U kontekstu duhovnog puta, samoostvarenja, realizacije ili prosvjetljenja, čini mi se da nam ta stanja nisu nužno zadana niti predodređena u ovom životu. Ono što jest dostupno jest stanje devotija. Poklonika. Predanika. I to stanje vidim kao još uzvišenije od samog prosvjetljenja.
Razlog je jednostavan. U devotiju se ego ne učvršćuje. Ne pojavljuje se ideja da je nešto postignuto, osvojeno ili zadržano. Umjesto toga postoji osjećaj povezanosti s učiteljem, skromnosti i poniznosti. Sve što imam, imam zahvaljujući njemu. Sve vještine, sva jasnoća, sav unutarnji oslonac dolaze kroz učitelja kao predstavnika božanske inteligencije, kao vrata kroz koja se ona očituje.
Izreka da devoti nikada ne može pasti ne govori o savršenstvu ponašanja niti o odsutnosti pogrešaka. Govori o položaju bića. Pad je moguć samo tamo gdje postoji ideja vlasništva nad putem. Tamo gdje postoji netko tko misli da je „došao“. U predanosti nema tog oslonca na sebe, i zato nema stvarnog pada. Forma se može poljuljati, ali oslonac ostaje.
U tom svjetlu postaje razumljiv i paradoks koji se pojavljuje u učenjima: da je devoti jači od učitelja. Ne zato što ima veću moć, nego zato što nema potrebu za moći. Kada osoba postane devoti u punom smislu, u vrhuncu ljubavi i predanosti, učitelj počinje služiti njemu. Ne iz obveze, nego zato što se ne može otarasiti takve ljubavi. Tada se kaže da Bog postaje sluga devotiju.
To nije hijerarhija dominacije, nego intimnosti. Ne nadmoć, nego služenje. Učitelj tada ne vodi da bi vodio, nego da bi ljubav mogla ostati čista. Zato se kaže da je to stanje uzvišenije. Ne zato što je više, nego zato što je praznije. Bez potrebe da se išta potvrdi, dokaže ili zadrži.
U tom smislu, devoti ne ide prema cilju. On već stoji u odnosu. I dokle god taj odnos postoji, put je siguran.
Primjedbe
Objavi komentar