Tijekom jučerašnjeg online susreta dogodio se tehnički prekid. Sastanak je bio ograničen na četrdeset minuta, iako je račun trebao biti produžen. Prekid se dogodio usred meditacije.
U tom trenutku pojavljuje se poznata točka izbora. Okriviti okolnosti, sebe, sustav. Ispričavati se, paničariti, pokušavati spasiti situaciju. Sve su to uhodani obrasci koji se obično aktiviraju brže nego što ih uopće primijetimo.
Ovaj put dogodilo se nešto drugo.
Umjesto traženja vanjskog rješenja ili zamišljene božanske intervencije na koju sam se oslonio, pažnja se pomaknula na ono što je stvarno prisutno. Na činjenicu da se proces ne raspada zato što se forma raspala. Da se povjerenje ne potvrđuje ishodom, nego odnosom prema onome što jest.
Čudo se nije dogodilo u tehničkom smislu. Nije bilo produženja vremena ni iznenadnog popravka. Čudo se dogodilo u odsutnosti unutarnjeg raspada. U sposobnosti da se krene dalje bez potrebe za opravdavanjem, bez bijega u krivnju ili kontrolu.
U tom pomaku postaje jasno da se znanje ne nalazi u projekciji kako bi stvari trebale izgledati, nego u prepoznavanju istine dok se očekivanja raspadaju. I upravo u tom povjerenju proces se zapravo nastavlja..
Primjedbe
Objavi komentar