U odnosima često radimo istu stvar.
Tražimo od druge osobe ono što sami nemamo stabilno u sebi.
Pa tako tražimo pažnju, potvrdu, osjećaj vrijednosti, sigurnost.
U početku to možda i dobijemo.
Ali s vremenom dolazi do napetosti.
Jer ono što tražimo nema stabilan izvor izvana.
Druga osoba ne može dugoročno nositi naš osjećaj vrijednosti ili ispunjenja.
Tada počinjemo tražiti više.
Postajemo zahtjevni, uvjetujemo, reagiramo.
I vrlo brzo dolazimo do poznatog osjećaja razočaranja.
Ne zato što druga osoba ne daje dovoljno,
nego zato što tražimo na krivom mjestu.
Postoji drugi smjer.
Umjesto da stalno idemo prema van, možemo stati i okrenuti pažnju prema unutra.
U praksi to ne znači povlačenje iz odnosa.
Znači da primijetiš što tražiš od druge osobe i da to prvo pokušaš stabilizirati u sebi.
Ne reagiraš odmah.
Ne tražiš potvrdu izvana u trenutku kada se pojavi praznina.
Ostaneš s tim, upoznaš to, reguliraš sebe.
S vremenom se događa promjena.
Ono što si prije tražio izvana počinje dolaziti iznutra.
Osjećaj vrijednosti više ne ovisi o reakciji druge osobe.
Pa ni odnos više ne nosi teret koji ne može izdržati.
Tada odnos postaje drugačiji.
Više ne ulaziš u njega da nešto dobiješ,
nego da nešto doneseš.
I tu se događa ključna promjena:
Od svijeta tražimo ono što već postoji u nama,
samo nas nitko nije naučio gdje da gledamo.
Primjedbe
Objavi komentar