Sve dok ne integriramo mračne anomalije u svom prostoru, nećemo biti slobodni od njih.
To vrijedi za našu unutrašnjost, ali i za svijet koji gradimo zajedno.
Jer ono što potisnemo u sebi, društvo će nam vratiti u obliku pojava koje nazivamo zlom: ratovi, ubojstva, nepravde, kolektivne eksplozije boli.
Ništa od toga ne nastaje iz praznine. Sve je to samo odjek onoga što nismo htjeli vidjeti.
Kad pojedinac bježi od vlastite sjene, ona ga progoni.
Kad cijeli narod bježi od svoje sjene, ona se pretvara u povijest koja se ponavlja.
Ratovi su samo kolektivni pokušaj da se uništi ono što nismo uspjeli prihvatiti u sebi.
Nepravda je simptom unutarnje fragmentacije.
Nasilje je krik neintegriranog straha.
Sloboda ne dolazi iz potiskivanja, nego iz hrabrosti da pogledamo u ono što nas plaši.
Da sjednemo s vlastitim mrakom bez želje da ga izbrišemo.
Da dopustimo da se razotkrije, da progovori, da se vrati kući.
Tek kad prihvatimo vlastite pukotine, prestajemo ih projicirati na druge.
Tek kad integriramo ono što smo odbacili, prestajemo stvarati sustave koji to odbacivanje ponavljaju.
Tek kad se pomirimo sa sobom, prestajemo ratovati sa svijetom.
Sloboda nije odsutnost tame.
Sloboda je kapacitet da je držimo bez straha.
Primjedbe
Objavi komentar