Jeste li se ikada zapitali zašto se iznova vraćamo istim reakcijama, čak i kada svjesno odlučimo da ćemo ovaj put postupiti drugačije? Zašto se isti strahovi, obrasci i navike pojavljuju kao da imaju vlastiti život?
Yogijska psihologija na to daje zanimljiv odgovor. Kaže da svako naše iskustvo ostavlja trag u umu. Ti tragovi nazivaju se impresije ili samskare. One oblikuju način na koji doživljavamo svijet, donosimo odluke i reagiramo u svakodnevnim situacijama.
Svaka snažna emocija, svaka ponovljena misao i svaka reakcija ostavlja svoj otisak. Što se isti obrazac češće ponavlja, to postaje dublje ukorijenjen. S vremenom se pretvara u naviku, navika oblikuje karakter, a karakter počinje određivati naš život.
Zbog toga često imamo osjećaj da živimo na autopilotu.
Prema yogijskoj tradiciji postoje četiri stanja svijesti.
Prvo je budno stanje u kojem provodimo najveći dio dana. U njemu djelujemo, razmišljamo, donosimo odluke i neprestano stvaramo nove impresije.
Drugo je stanje spavanja. Tijelo se odmara, ali obrasci ostaju prisutni.
Treće je stanje sanjanja. Tijekom snova um obrađuje iskustva, no duboki tragovi i dalje ostaju u nama.
Zanimljivo je da se u prva tri stanja impresije uglavnom održavaju. Um je ili previše aktivan, ili nesvjestan, ili zaokupljen simbolima i snovima. Zato se stari obrasci lako nastavljaju ponavljati.
Yogijska tradicija govori i o četvrtom stanju svijesti, poznatom kao Turiya. To nije san niti obična budnost. To je stanje dubokog unutarnjeg mira u kojem je tijelo potpuno opušteno, um tih, a svijest budna.
U tom prostoru, prema ovoj tradiciji, događa se nešto posebno. Um više ne hrani stare obrasce, već ih postupno otpušta. Kao što se mutna voda razbistri kada je prestanemo miješati, tako se i unutarnje impresije počinju prirodno rastapati kada um postane dovoljno miran.
Kako se stare impresije otpuštaju, mijenja se i naš odnos prema njima. Ono što nas je nekada lako uznemirilo više nema istu snagu. Reakcije postaju blaže, a između podražaja i našeg odgovora pojavljuje se prostor za svjestan izbor.
Možda je upravo to najveća sloboda. Ne postati neka nova osoba, nego prestati biti zarobljeni starim obrascima.
Meditacija, svjesno disanje i trenuci duboke prisutnosti nisu bijeg od života. Oni su prilika da se odmorimo na razini na kojoj svakodnevni stres ne može doprijeti. Iz tog odmora nastaje jasnoća, a iz jasnoće dolazi mogućnost da živimo manje reaktivno, a više svjesno.
Možda se prava promjena ne događa kada pokušavamo na silu promijeniti svoje ponašanje. Možda počinje onda kada um postane dovoljno tih da otpusti ono što mu više nije potrebno.
A tada ne otkrivamo nešto novo. Prisjećamo se onoga što smo oduvijek bili, ispod svih navika, uvjerenja i životnih priča.
Primjedbe
Objavi komentar