Dobro došli u najveći zabavni park koji je čovjek ikada izgradio. Ulaznica je besplatna. Vrtuljak radi dvadeset i četiri sata dnevno. Jednim pokretom prsta otvaraju se vrata beskrajnog lunaparka u kojem algoritmi poslužuju zadovoljstvo brže nego što srce uspije otkucati sljedeći otkucaj.
Jedan video. Još jedan. Jedan kolač. Još jedan. Pet minuta odmora koje se pretvore u sat vremena nestanka.
Ne primjećujemo trenutak kada užitak skine masku. Više nije gost koji je došao na kavu. Postaje lopov koji tiho odnosi pažnju, vrijeme i sposobnost da ostanemo sami sa sobom.
Ne bježimo od života.
Bježimo od deset sekundi tišine.
Od nelagode koja se pojavi prije važnog razgovora. Od praznine dok čekamo autobus. Od zadatka koji traži trud. Od misli koje kucaju na vrata čim ekran utihne.
Naš mozak ne voli vakuum. On ga puni. Ako nema sadržaja, proizvest će ga. Ako nema buke, pronaći će je. Ako nema užitka, krenut će u lov.
I tako nastaje začarani krug. Ne živimo zato da bismo doživjeli zadovoljstvo. Počinjemo živjeti od sljedeće doze podražaja. Kao da stalno gasimo mali požar koji se iznova pali, a ne primjećujemo da upravo mi dolijevamo gorivo.
Prihvaćanje nije hladan tuš za emocije. Nije odustajanje. Nije pomirenje s lošim.
Prihvaćanje je trenutak u kojem prestajemo bježati od vlastitog života.
Tek tada se događa nešto gotovo paradoksalno. Nelagoda, od koje smo bježali kao od požara, često se počne gasiti upravo onda kada je prestanemo gasiti.
Tada užitak ponovno postaje ono što bi trebao biti.
Gost.
Ne gospodar.
Primjedbe
Objavi komentar