Živimo u vremenu u kojem je užitak dostupan gotovo bez ikakvog napora. Nekoliko dodira po zaslonu, omiljena serija, nešto slatko ili još nekoliko minuta beskonačnog pregledavanja sadržaja. Sve je osmišljeno da nam pruži trenutačno zadovoljstvo.
U tome nema ništa loše. Užitak je prirodan dio života. Problem nastaje kada ga ne biramo svjesno, nego ga koristimo kao način da pobjegnemo od onoga što osjećamo.
Tada užitak prestaje biti odmor i postaje mehanizam izbjegavanja.
Kada uživanje više nije izbor
Postoji velika razlika između uživanja i bijega.
Uživanje je svjesna odluka. Odmaramo, družimo se, čitamo knjigu ili pojedemo omiljeni desert jer to želimo.
Bijeg izgleda drugačije. Pojavljuje se automatski, čim osjetimo nelagodu. Dosada, napetost, tjeskoba, odgovornost ili neizvjesnost često traju svega nekoliko sekundi, ali naš mozak želi ih što prije ukloniti. Zato posežemo za nečim što će nas trenutno umiriti.
Ne zato što nam je to doista potrebno, nego zato što ne želimo ostati u kontaktu s onim što osjećamo.
Od čega zapravo bježimo?
Najčešće ne bježimo od velikih životnih problema, nego od sitnih svakodnevnih neugodnosti.
To može biti nekoliko minuta dosade dok čekamo autobus, nelagoda prije važnog razgovora, osjećaj nesigurnosti kada ne znamo što nas očekuje ili zadatak koji zahtijeva koncentraciju i trud.
Ponekad bježimo i od vlastitih misli. Tišina nam postaje neugodna pa je ispunjavamo sadržajem, zvukovima ili novim podražajima.
U tim trenucima užitak više nije izvor radosti. On postaje zaklon iza kojeg se skrivamo.
Zašto nas takav obrazac iscrpljuje?
Svaki put kada automatski pobjegnemo od neugode, kratkoročno osjetimo olakšanje. Dugoročno, međutim, plaćamo cijenu.
Prekidamo fokus, odgađamo ono što je važno, raspršujemo pažnju i stvaramo naviku da svaki osjećaj nelagode mora odmah nestati.
Problem je u tome što olakšanje traje vrlo kratko. Nakon njega često dolazi nova potreba za još stimulacije.
Tako ulazimo u začarani krug u kojem stalno tražimo novi izvor zadovoljstva, a osjećamo se sve manje ispunjeno.
Prihvaćanje nije odustajanje
Mnogi misle da prihvaćanje znači pomiriti se sa svime ili odustati od promjene. Zapravo je upravo suprotno.
Prihvaćanje znači prestati se boriti protiv onoga što se već događa u ovom trenutku.
Ne moramo voljeti nelagodu, ali možemo dopustiti da postoji bez trenutne potrebe da je uklonimo.
Kada to učinimo, događa se nešto zanimljivo. Napetost se postupno smanjuje, misli postaju jasnije, vraća se osjećaj prisutnosti, a odluke donosimo mirnije i svjesnije.
Tek tada užitak ponovno postaje izbor, a ne automatska reakcija.
Kako to izgleda u svakodnevnom životu?
Zamisli da sjedneš na kauč nakon napornog dana. Osjetiš laganu napetost i prva je reakcija posegnuti za mobitelom.
Umjesto toga zastaneš nekoliko trenutaka i kažeš sebi:
"U redu. Osjećam nelagodu. Ne moram odmah učiniti ništa. Mogu samo biti ovdje."
Možda će ti biti neugodno nekoliko minuta. Ali vrlo često upravo tada napetost počinje popuštati.
To je mali trenutak koji mijenja naviku. Ne zato što si pobijedio nelagodu, nego zato što od nje više ne bježiš.
Povratak sebi
Užitak nije neprijatelj. On obogaćuje život kada ga biramo svjesno i kada dolazi kao dio ispunjenog života.
No kada postane način da izbjegnemo stvarnost, udaljava nas od vlastitih osjećaja, odnosa i onoga što nam je doista važno.
Prihvaćanje nije odricanje od užitka.
Ono je povratak sebi.
A kada smo prisutni u vlastitom životu, užitak ponovno postaje ono što bi oduvijek trebao biti: trenutak radosti, a ne mjesto skrivanja.
Primjedbe
Objavi komentar