Svaki put kada stanem pred grupu ljudi i započnem radionicu, podsjetim se na jednu jednostavnu istinu. Ljudi možda misle da su došli naučiti tehniku disanja ili meditacije, ali ono što ih najviše dotakne nije sama tehnika. Ono što ostavlja najdublji trag jest stanje iz kojeg se tehnika prenosi.
Tehnika se može naučiti. Stanje se može samo doživjeti.
Zato vjerujem da uloga učitelja nije impresionirati znanjem niti imati odgovor na svako pitanje. Uloga učitelja je stvoriti prostor u kojem se um može opustiti, tijelo otpustiti napetost, a čovjek ponovno osjetiti mir koji je cijelo vrijeme bio u njemu.
U Art of Livingu često govorimo o važnosti učitelja. Ne zato da bismo stvarali kult osobe, nego zato što se mir prenosi. Prisutnost se prenosi. Tišina se prenosi.
Ono što me kod Gurudeva najviše inspirira nisu samo njegove riječi, nego stanje svijesti iz kojeg te riječi dolaze. Njegova sposobnost da ostane potpuno prisutan, bez obzira na okolnosti, podsjeća me da je naša prava priroda puno veća od misli, emocija i uloga koje svakodnevno igramo.
Kao učitelj ne osjećam da trebam biti poput njega. Moj zadatak nije biti izvor. Moj zadatak je biti most. Biti dovoljno otvoren da ono što sam primio mogu prenijeti dalje.
Istovremeno, postoji jedna zamka koje se uvijek želim prisjećati.
Kada ljudi nakon radionice priđu sa zahvalnošću, kada kažeš nešto što nekome promijeni pogled na život ili vidiš da je netko duboko dirnut, vrlo lako se u sve to uplete mali um. Tiho počne govoriti: "Ti si zaslužan. Ti si promijenio nečiji život."
U tome nema ništa neobično. Takav je ego. Hrani se pažnjom, pohvalama i osjećajem važnosti. Ako ga ne primijetimo, polako počnemo vjerovati da smo mi izvor onoga što ljudi doživljavaju.
A upravo tu počinje udaljavanje od onoga što želimo prenositi.
Kad god primijetim takvu misao, pokušam se sjetiti da je učitelj poput prozora. Nitko ne zahvaljuje prozoru za sunčevu svjetlost. Njegova je uloga samo da bude čist kako bi svjetlost mogla nesmetano proći.
Isto vrijedi i za nas.
Što je manje potrebe da budemo važni, to je više prostora da se prenese mir. Što manje želimo ostaviti dojam, to ljudi lakše mogu doći u doticaj sa sobom.
To ne znači odbacivati zahvalnost. Zahvalnost je lijepa i treba je primiti otvorena srca. Ali jednako je važno ne skupljati je kao potvrdu vlastite vrijednosti. Najljepše je kada svaku pohvalu možemo u sebi pretvoriti u tihu zahvalnost što smo imali priliku biti dio nečijeg puta.
To je veliko olakšanje.
Ne moram biti savršen učitelj. Ne moram imati najbolje odgovore. Ne moram nikoga uvjeravati niti mijenjati.
Dovoljno je da budem prisutan.
Ako nakon radionice netko ode kući mirnijeg uma, s malo više osmijeha ili s osjećajem da ponovno može lakše disati, tada se dogodilo ono najvažnije.
Ne zato što sam ja nekoga promijenio.
Nego zato što je, barem na trenutak, ponovno dotaknuo ono što je oduvijek nosio u sebi.
I možda je upravo to najljepši podsjetnik svakom učitelju.
Ne prenosimo sebe.
Prenosimo prostor u kojem ljudi mogu ponovno susresti sebe.
Primjedbe
Objavi komentar